Prohodavanje – sve što roditelji trebaju znati

Kao terapeutu koja se bavi razvojem beba, roditelji mi često postavljaju pitanja u vezi savladavanja motoričkih faza, a posljednja faza i ona kojoj svi streme i vide je kao krunu razvoja bebe je prohodavanje.

To povlači pitanja kao što su: kada će dijete prohodati, što znači kad hoda na prstima, zašto hoda na prstima ili zašto stalno pada kao letva i udara glavom.

Prohodavanje nije samo “pravljenje prvog koraka” – to je složen proces koji se razvija kroz niz motoričkih preduvjeta i faza.

Šta slijedi prije prvih koraka?

Prije nego što dijete uopće stane na noge, mora razviti kontrolu trupa, ravnotežu, snagu zdjelice i koordinaciju ruku i nogu. Ovo uključuje pravilno sjedenje, puzanje, uspravljanje iz sjedenja ili puzanja, te stajanje uz oslonac. Svaka od ovih vještina postepeno uči dijete da naposlijetku podigne težinu tijela kroz zdjelicu i noge, a ne povlačenjem rukama, što je ključno za pravilan razvoj hoda, ali i stopala.

Jedan od najčešćih problema koje vidim u praksi je vođenje djeteta za ruke iznad glave. Kad roditelj podiže ruke djeteta visoko da bi ga “vodio” pri hodanju, težište gravitacije se pomiče previsoko i izvan centra tijela, što onemogućava djetetu da razvije svoj osjećaj za ravnotežu i položaj tijela u hodanju. To često dovodi do širokog hoda, hoda na prstima, odgodu prohodavanja i nepravilnog položaja stopala, jer dijete kompenzira ravnotežu kroz gornji dio tijela.

Stručna literatura (Weiss et al., 2014; Garcia & Hegland, 2013) jasno naglašava da ovakav način hodanja može dugoročno negativno utjecati na razvoj mišića trupa i kukova.

Faze prohodavanja

Prohodavanje se obično razvija kroz nekoliko faza i to:

1. uspravljanje i stajanje uz oslonac, 
2. hodanje bočno držeći se za namještaj (kao rak u stranu), 
3. okretanje stopala noge koja kreće u smjeru kretanja, paralelno hodanje uz oslonac, 
4. samostalno hodanje.

Svaka faza zahtijeva koordinaciju i snagu, i preskakanjem ili prisilnim pomicanjem kroz te faze može se poremetiti prirodan razvoj.

Što se tiče hoda na prstima, povremeno hodanje ili stajanje na prstima u dobi od oko godinu dana nije rijetkost, ali ako postaje stalno ili ekskluzivno, može ukazivati na mišićnu napetost ili neuromotoričke probleme i tada je potrebna procjena stručnjaka.

Ono što često vidimo u praksi je da se stajanje i hod na prstima javlja češće kod beba koje nisu usvojile pravilan iskorak i oslonac peta-prsti, već se u stajanje povlače rukama i na svojstven način u tom procesu ‘’prelamajući’’ stopala i prste. U ovom periodu, ukoliko se djeluje korektivno i potiče pravilan iskorak, vrlo brzo i obrazac stajanja i položaj stopala budu ispravljeni.

Široka baza oslonca, široko hodanje također nije nužno patološka pojava, i najčešće ukazuje na to da dijete još uvijek traži stabilnost zbog nedovoljno razvijene ravnoteže i snage trupa. To je znak da motorički sustav još uvijek uči optimalno raspoređivati težinu i koordinirati pokrete.

Kao terapeuti uvijek upozoravamo, da korištenje hodalica nije preporučljivo, jer iako ne pomiču težište kao držanje za ruke-visoko, ograničavaju razvoj kontrole zdjelice, trupa i prirodnog hoda.

Hodalice omogućuju kretanje bez aktivnog angažmana mišića trupa i kukova, što može odgoditi razvoj motoričkih vještina i snage. Pritom su bebe često prerano stavljene u hodalice, neodgovarajuće visine, što kao još jedan od rezultata ima i krivljenje nogica i stopala prema vani/unutra.

Dugoročno ovi položaji i slabost mišića lumbalnog i zdjeličnog dijela mogu dovesti do bolova i poteškoća u kretanju u odrasloj dobi.

Optimalno vrijeme prohodavanja

Standardno prohodavanje se obično očekuje između 12. i 18. mjeseca. Ranije je ova granica bila na 15. mjeseci, praćenjem trendova razvoja koji se mijenjaju, kao i statistike vidimo da čak i oni koji prohodaju sa 18 mjeseci, a prethodno su usvojili sve faze pravilno, ne pokazuju nikakva kašnjenja u daljnjem motoričkom razvoju.

Raspon je širok, i svako dijete se razvija individualno, ali ako dijete ipak ne hoda samostalno nakon 18 mjeseci, preporučuje se procjena kod pedijatra ili terapeuta.

Roditelji često čuju savjete poput “dajte mu/joj još malo vremena”, ali zaboravlja se da nepravilan razvoj i kašnjenje motoričkog razvoja u svakoj fazi može značajno utjecati na krajnji rezultat, pa čak i na kognitivni razvoj, pa je svakako bolje ne čekati i “puhati na hladno”.

Za kraj

Prohodavanje je više od prvog koraka – to je složen proces razvoja trupa, ravnoteže i koordinacije. Pravilno razumijevanje faza, opasnosti od nepravilnog postupanja i znanje preduvjeta za hodanje pomaže roditeljima da prate razvoj djeteta i pravovremeno reagiraju ako nešto ne ide kako bi trebalo.